Vidovi Islamskog diskursa u BiH od druge polovine XIX stoljeća do danas – HISTORIJSKI PREGLED

Dobro je na početku podsjetiti da je islam došao prvo kao riječ. Riječi islama polaze kao koncentrični krugovi riječi: Božije riječi Kur’ana, potom Poslanikove riječi Hadisa, zatim slijede koncentrični krugovi riječi mnogih naraštaja muslimanskih autoriteta. S islamom u njegovom konačnom dolasku Poslaniku Muhammedu, a.s., potvrđeno je čudo riječi: a) Božije, b) Po­slaničke, i potom c) vjerničke i muslimanske. Diskurs (al-qawl, al-hitab) jeste ono što nosi povijesni islam neprestano.

Praktički, povijesno bivstvovanje islama je u hijerarhiji diskursa s kojih se islam razlijeva i s čijih stranica odlazi u svijet, diskursa Kur’ana, diskursa Hadisa, a potom, diskursa mnoštva muslimanskih generacija.

Diskurs islama u naprijed spomenutim formama (Bo-žijoj riječi, Poslaničkoj riječi, riječi generacija muslimana) prethodi svemu u šta se islam uobličio u vjeri, kulturi i ci­vilizaciji. Praktički, sve što povijesni islam kreativno pruža vraća se na provjeru njegovim diskursima, onom Božijem rijeku Kur’ana, Poslanikovom rijeku Hadisa, muslimanskim pobožnim prinosima i ostvarenjima.

Islamska vjera, kultura i civilizacija stvorila je brojne, veli­ke, impozantne sisteme raznolikih diskursa koje su muslimani domislili u disciplinama ilmul-kelama, fkha, tefsira, Hadisa…

Diskurs „šutnje“ – civilizacijski prijelom u Bosni i Hercegovini 1878. godine

To što se 1878. godine desilo bosanskim muslimanima opisivalo se ili se opisuje u nas kao smjena civilizacija, imperija, carevina, strana svijeta, Istoka i Zapada, smjenom gospodara…

I sve to je istina i tačno. Ali, ovdje smjenu diskursa o islamu u Bosni i Hercegovini treba tretirati kao onu koja je najsudbono­snija, jer se događala na planu duha, vjere, kulture, obrazovanja, ukratko, na onom što je nutarnje. Muhsin Rizvić u više navrata tvrdi da je period 1878-1882. godine bio „vrijeme mûka“.

U tom šoku, civilizacijskom i kulturnom, nije zabilježeno, tvrdi on, da su bosanski muslimani napisali bilo koju risalu, knjigu koja je u Bosni i Hercegovini datirana za te četiri godine.

Bio je to „diskurs šutnje“ ili „diskurs šutnjom“, rekli bi­smo, ma koliko to bilo proturječno.

Diskurs „otići“ (hidžra) naspram diskursa „ostati“ (vatan)

Od 1882. godine islamski diskurs u Bosni i Hercegovini svodi(o) se kod mnogih autora na dilemu o t i ć i (hidžra) na­spram diskursa o s t a t i (vatan).

U nas je dobro obrađen i ovaj vid diskursa i ova dilema. Ona je zapravo samo eho koji se višekratno čuo, eho smjene sultana i cara.

Ali, diskurs hidžra ili vatan obostrano je islamski. Oni koji su bili za iseljenje u Osmansku imperiju (koja se tada sve više naziva Turska), bili su za tu opciju iz islamskih razloga. A oni koji su bili za ostanak i za vatan, to su, također, činili iz islamskih razloga.

Diskurs vatana ili ostanka odnio je prevagu, bio je svojevrsno novo tumačenje islama u nas, odlikuje se traženjem koegzistenci­je s kršćanima ne samo kao susjedima već sada i kao vladarima.

Diskurs vatana ili ostanka (ili domovine!), čiji se egzemplar vidi u kratkoj raspravi pod nazivom Risala o hidžri od Mehmeda Teufka Azapagića iz 1884. god., bio je opredjeljenje Rijaseta islam­ske zajednice (osnovan 1882. god.). Rijaset je u svojim djelovanji-ma/mišljenjima/fetvama promovirao nova tumačenja hidžre, njegovi su autoriteti tvrdili da seoba u Tursku nije prakticiranje hidžre u njenim prvotnim intencijama. Praktički, prevrednovali su klasične muslimanske poglede na hidžru, a novi diskurs pri-lagođavanja vidi se i u kontekstu službeno datih mišljenja o tada aktuelnim pitanjima. Naime, reisul-ulema Hilmi ef. Hadžiome-rović podržao je novi zakon o regrutaciji u austrougarsku vojsku, čime je ohrabrio odlazak i muslimanskih regruta u tu vojsku.

Brojni su autori koji su se angažirali na diskursu vatana. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839-1902.), Mehmed Džemaludin Čaušević (1870-1938.), Safvet-beg Bašagić (1870-1934.)… samo su neki istaknuti autori koji u svojim tekstovima, esejima, člancima, brošurama… promoviraju diskurs vatana i islamski ga opravdavaju.

Diskurs panislamizma

Kao odjek reformskih napora sultana Abdulhamida II (vla­dao 1876-1909.) i njegovog pokušaja da među tadašnje podanike (ostatka) Osmanske imperije promovira političko osmanstvo (ili osmanizam), u nekim bosanskohercegovačkim krugovima javila se i ideja panislamizma. Mostarski časopis „Biser“ je u godinama 1912-1913. vidljivo promovirao ideju panislamizma, a naročito gorljivi zagovornik ove ideje bio je Musa Ćazim Ćatić (1878-1915.).

I panislamistički diskurs u Bosni i Hercegovini i na Balka­nu sadržavao je ideju napretka (progresa). Ta je naprednjačka ideja u panislamističkim tekstovima tumačena konkurentski, kao takmac tadašnjim evropskim „naprednjačkim“ izmima, npr. panslavizmu, pangermanizmu, ali i ideologijama socijalizma, komunizma i fašizma.

U Bosni i Hercegovini panislamistički diskurs nije iza­zvao nikakve praktične posljedice, ovaj je diskurs ostao na ravni pojedinih elitističkih krugova. Sišao je sa scene ili je bio prigušen za vrijeme novih (jugoslavenskih) državnih aran­žmana od 1918. godine naovamo.

Islam kao vjera, kultura, civilizacija (razvijanje prosvjetiteljskog diskursa o islamu)

Početkom XX stoljeća, naročito tokom njegova tri prva deset­ljeća, u Bosni se paralelno razvijaju i odvijaju mnogi diskursi o islamu, koji stupaju u međusobno natjecanje ili unutarnje dopunjavanje.

S prilagođavanjem bosanskohercegovačkih muslimana tadašnjoj Evropi, iz koje su dolazile ideje Evrope i evropejstva kao kulture, kao i s defnitivnim opraštanjem od nade da će se vra­titi Osmanska imperija, mnogi tadašnji muslimanski i islamski intelektualci tumačili su islam kao vjeru koja se razvila u kulturu. Časopis „Behar“ (pokrenut 1900.) odigrao je vodeću ulogu na planu širenja ovakvog diskursa o islamu na način kulture.

Također, gotovo cjelokupno djelovanje već spomenutog Safvet-bega Bašagića (1870-1934.) usmjereno je u ovom pravcu. Naročito se intelektualna pojava Osmana Nurija Hadžića (1869-1937.) može u mnogome vezati za diskurs o islamu kao kulturi.

Listovi i kalendari koje je pokrenuo Mehmed Džemaludin Čaušević afrmirali su diskurs islama kao vjere, kulture i civi­lizacije. Ti su listovi imali prosvjetiteljski ton, a (praktički) sva­ki oblik prosvjetiteljstva ima ugrađenu matricu progresivnog gledanja na budućnost i odbacivanje starog kao „preživjelog“, „natražnjačkog“.

Diskurs tradicionalnog islama kao moralnog sistema

Od 1929. do 1945. godine dva su časopisa u Bosni i Her­cegovini posebno obilježila promoviranje diskursa tradicionalnog islama kao moralnog sistema. Tuzlanski Hikjmet i sarajevski časo­pis El-Hidaje u svojoj su koncepciji imali dvije ključne postavke: a) islam je živa tradicija, te se tom tradicijom moramo „probu-diti“, i b) islam je moral, moralan život.

Braća Čokići, koji su u Hikjmetu bili urednici, te Mehmed Handžić (1906-1944.) sa svojim saradnicima u El-Hidaji, uglav­nom su svoje priloge proželi tumačenjima islamske tradicije i moralnosti na takvom pravcu.

S druge strane, oba su časopisa bila za obnovu i napre­dak „našeg naroda“, ali se taj napredak nije očekivao prevalentno iz Evrope, već sa stranica nekada življene i djelotvorne islamske tradicije.

Islam kao vjera, ili islam na način vjere i obreda, afrmi-ran je u tada malobrojnim listovima, časopisima, brošurama. Posebno se osjećala potreba za profliranjem vazova na bosan­skom jeziku. Objavljeni su brojni članci o valjanom diskursu vaza te o tome kako ga imati u skladu s vremenom i mjestom.

Diskurs islamskog modernizma

Islamski modernizam ima svoj prepoznatljivi diskurs, foku-sira se na obnovu i moderniziranje kako metodologije musli­manskog i islamskog mišljenja, tako i muslimanskih i islamskih institucija. Islamski modernizam otvoren je spram preuzimanja ideja i koncepcija iz onoga što se smatra(lo) uspješnim evropskim iskustvima i projektima.

Ime Huseina Đoze (1912-1982.) javlja se u islamskim i muslimanskim publikacijama u Bosni i Hercegovini i prije Dru­gog svjetskog rata. Ipak, Đozo je svoje opredjeljenje za diskurs islamskog modernizma (i njegove postavke) najplodonosnije izrazio od 1960. godine naovamo.

Pisao je uglavnom za islamske kalendare, časopise i li­stove (Takvim, Glasnik VIS-a, Preporod), također, djelovao je na tome da i mnoge druge publikacije (koje je on uređivao) imaju usmjerenje islamskog modernizma.

Husein Đozo je u svojim člancima i esejima prenosio ideje muslimanskog modernizma prateći štampu i literaturu s arap­skog Bliskog istoka. Često se poziva na Al-Afganija, Abduhua, Ridaa, Al-Maragija, Šaltuta, i druge.

Opći trend u zvaničnom islamskom mišljenju bosansko-hercegovačkih muslimana u XX stoljeću bio je modernistički, prosvjetiteljski i reformatorski. Također, brojni muslimanski intelektualci koji su djelovali izvan Islamske zajednice u veli­kom broju podržavali su reformski i modernistički put u objašnja­vanju islama, i time dali svoje zasebne i osobne prinose općem prosvjetiteljskom evropeizirajućem duhu vremena.

Bosanski muslimanski teolozi i alimi izišli su s pokličem: „Odbacujmo štetne običaje i sujevjerja!“, tražili su „islam bez mistike i sujevjerja“, promovirali su „intelektualno“ tumače­nje islama, a bili protiv „primitivnog shvatanja vjere i vjerskih propisa“, pisali su da je islam protiv „vračanja i praznovjerja“, za sujevjerje su tvrdili da predstavlja „ostatke mnogoboštva (širka)“, upozoravali su da islamsko učenje odbacuje „pred-skazivanje budućnosti“, mnoge narodne ceremonije u vezi sa ženidbom nazivali su „ružnim običajima“, o nekim narodnim običajima govorili su da su „protuvjerski“ itd. Osuđivali su sedmine i četeresnice mrtvima, na kojima se „recitirao Kur’an i dijelio hljeb“, i u tim ceremonijama gledali „sa strane primlje­ni običaj“.

Ima primjera da su bosanskohercegovački alimi napisali cijele brošure i knjige, upozoravajući na mnoštvo narodnih i „neislamskih“ običaja.

Vjerujemo da će buduća istraživanja pokazati da je Huse-in ef. Đozo svojim djelovanjem doprinio razvoju modernističkog diskursa u tumačenju islama, kao i promoviranju ovakvih tren­dova islamskog prosvjetiteljstva u vidu islamskog modernizma kod nas u Bosni i Hercegovini.

Autor: ENES KARIĆ

Zbornik radova naučnog skupa
„ISLAMSKI DISKURS U/ZA BiH: STANJE, PERSPEKTIVE I PRIORITETI“ Sarajevo, 2010.