Dobro je na početku podsjetiti da je islam došao prvo kao riječ. Riječi islama polaze kao koncentrični krugovi riječi: Božije riječi Kur’ana, potom Poslanikove riječi Hadisa, zatim slijede koncentrični krugovi riječi mnogih naraštaja muslimanskih autoriteta. S islamom u njegovom konačnom dolasku Poslaniku Muhammedu, a.s., potvrđeno je čudo riječi: a) Božije, b) Poslaničke, i potom c) vjerničke i muslimanske. Diskurs (al-qawl, al-hitab) jeste ono što nosi povijesni islam neprestano.
Praktički, povijesno bivstvovanje islama je u hijerarhiji diskursa s kojih se islam razlijeva i s čijih stranica odlazi u svijet, diskursa Kur’ana, diskursa Hadisa, a potom, diskursa mnoštva muslimanskih generacija.
Diskurs islama u naprijed spomenutim formama (Bo-žijoj riječi, Poslaničkoj riječi, riječi generacija muslimana) prethodi svemu u šta se islam uobličio u vjeri, kulturi i civilizaciji. Praktički, sve što povijesni islam kreativno pruža vraća se na provjeru njegovim diskursima, onom Božijem rijeku Kur’ana, Poslanikovom rijeku Hadisa, muslimanskim pobožnim prinosima i ostvarenjima.
Islamska vjera, kultura i civilizacija stvorila je brojne, velike, impozantne sisteme raznolikih diskursa koje su muslimani domislili u disciplinama ilmul-kelama, fkha, tefsira, Hadisa…
Diskurs „šutnje“ – civilizacijski prijelom u Bosni i Hercegovini 1878. godine
To što se 1878. godine desilo bosanskim muslimanima opisivalo se ili se opisuje u nas kao smjena civilizacija, imperija, carevina, strana svijeta, Istoka i Zapada, smjenom gospodara…
I sve to je istina i tačno. Ali, ovdje smjenu diskursa o islamu u Bosni i Hercegovini treba tretirati kao onu koja je najsudbonosnija, jer se događala na planu duha, vjere, kulture, obrazovanja, ukratko, na onom što je nutarnje. Muhsin Rizvić u više navrata tvrdi da je period 1878-1882. godine bio „vrijeme mûka“.
U tom šoku, civilizacijskom i kulturnom, nije zabilježeno, tvrdi on, da su bosanski muslimani napisali bilo koju risalu, knjigu koja je u Bosni i Hercegovini datirana za te četiri godine.
Bio je to „diskurs šutnje“ ili „diskurs šutnjom“, rekli bismo, ma koliko to bilo proturječno.
Diskurs „otići“ (hidžra) naspram diskursa „ostati“ (vatan)
Od 1882. godine islamski diskurs u Bosni i Hercegovini svodi(o) se kod mnogih autora na dilemu o t i ć i (hidžra) naspram diskursa o s t a t i (vatan).
U nas je dobro obrađen i ovaj vid diskursa i ova dilema. Ona je zapravo samo eho koji se višekratno čuo, eho smjene sultana i cara.
Ali, diskurs hidžra ili vatan obostrano je islamski. Oni koji su bili za iseljenje u Osmansku imperiju (koja se tada sve više naziva Turska), bili su za tu opciju iz islamskih razloga. A oni koji su bili za ostanak i za vatan, to su, također, činili iz islamskih razloga.
Diskurs vatana ili ostanka odnio je prevagu, bio je svojevrsno novo tumačenje islama u nas, odlikuje se traženjem koegzistencije s kršćanima ne samo kao susjedima već sada i kao vladarima.
Diskurs vatana ili ostanka (ili domovine!), čiji se egzemplar vidi u kratkoj raspravi pod nazivom Risala o hidžri od Mehmeda Teufka Azapagića iz 1884. god., bio je opredjeljenje Rijaseta islamske zajednice (osnovan 1882. god.). Rijaset je u svojim djelovanji-ma/mišljenjima/fetvama promovirao nova tumačenja hidžre, njegovi su autoriteti tvrdili da seoba u Tursku nije prakticiranje hidžre u njenim prvotnim intencijama. Praktički, prevrednovali su klasične muslimanske poglede na hidžru, a novi diskurs pri-lagođavanja vidi se i u kontekstu službeno datih mišljenja o tada aktuelnim pitanjima. Naime, reisul-ulema Hilmi ef. Hadžiome-rović podržao je novi zakon o regrutaciji u austrougarsku vojsku, čime je ohrabrio odlazak i muslimanskih regruta u tu vojsku.
Brojni su autori koji su se angažirali na diskursu vatana. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839-1902.), Mehmed Džemaludin Čaušević (1870-1938.), Safvet-beg Bašagić (1870-1934.)… samo su neki istaknuti autori koji u svojim tekstovima, esejima, člancima, brošurama… promoviraju diskurs vatana i islamski ga opravdavaju.
Diskurs panislamizma
Kao odjek reformskih napora sultana Abdulhamida II (vladao 1876-1909.) i njegovog pokušaja da među tadašnje podanike (ostatka) Osmanske imperije promovira političko osmanstvo (ili osmanizam), u nekim bosanskohercegovačkim krugovima javila se i ideja panislamizma. Mostarski časopis „Biser“ je u godinama 1912-1913. vidljivo promovirao ideju panislamizma, a naročito gorljivi zagovornik ove ideje bio je Musa Ćazim Ćatić (1878-1915.).
I panislamistički diskurs u Bosni i Hercegovini i na Balkanu sadržavao je ideju napretka (progresa). Ta je naprednjačka ideja u panislamističkim tekstovima tumačena konkurentski, kao takmac tadašnjim evropskim „naprednjačkim“ izmima, npr. panslavizmu, pangermanizmu, ali i ideologijama socijalizma, komunizma i fašizma.
U Bosni i Hercegovini panislamistički diskurs nije izazvao nikakve praktične posljedice, ovaj je diskurs ostao na ravni pojedinih elitističkih krugova. Sišao je sa scene ili je bio prigušen za vrijeme novih (jugoslavenskih) državnih aranžmana od 1918. godine naovamo.
Islam kao vjera, kultura, civilizacija (razvijanje prosvjetiteljskog diskursa o islamu)
Početkom XX stoljeća, naročito tokom njegova tri prva desetljeća, u Bosni se paralelno razvijaju i odvijaju mnogi diskursi o islamu, koji stupaju u međusobno natjecanje ili unutarnje dopunjavanje.
S prilagođavanjem bosanskohercegovačkih muslimana tadašnjoj Evropi, iz koje su dolazile ideje Evrope i evropejstva kao kulture, kao i s defnitivnim opraštanjem od nade da će se vratiti Osmanska imperija, mnogi tadašnji muslimanski i islamski intelektualci tumačili su islam kao vjeru koja se razvila u kulturu. Časopis „Behar“ (pokrenut 1900.) odigrao je vodeću ulogu na planu širenja ovakvog diskursa o islamu na način kulture.
Također, gotovo cjelokupno djelovanje već spomenutog Safvet-bega Bašagića (1870-1934.) usmjereno je u ovom pravcu. Naročito se intelektualna pojava Osmana Nurija Hadžića (1869-1937.) može u mnogome vezati za diskurs o islamu kao kulturi.
Listovi i kalendari koje je pokrenuo Mehmed Džemaludin Čaušević afrmirali su diskurs islama kao vjere, kulture i civilizacije. Ti su listovi imali prosvjetiteljski ton, a (praktički) svaki oblik prosvjetiteljstva ima ugrađenu matricu progresivnog gledanja na budućnost i odbacivanje starog kao „preživjelog“, „natražnjačkog“.
Diskurs tradicionalnog islama kao moralnog sistema
Od 1929. do 1945. godine dva su časopisa u Bosni i Hercegovini posebno obilježila promoviranje diskursa tradicionalnog islama kao moralnog sistema. Tuzlanski Hikjmet i sarajevski časopis El-Hidaje u svojoj su koncepciji imali dvije ključne postavke: a) islam je živa tradicija, te se tom tradicijom moramo „probu-diti“, i b) islam je moral, moralan život.
Braća Čokići, koji su u Hikjmetu bili urednici, te Mehmed Handžić (1906-1944.) sa svojim saradnicima u El-Hidaji, uglavnom su svoje priloge proželi tumačenjima islamske tradicije i moralnosti na takvom pravcu.
S druge strane, oba su časopisa bila za obnovu i napredak „našeg naroda“, ali se taj napredak nije očekivao prevalentno iz Evrope, već sa stranica nekada življene i djelotvorne islamske tradicije.
Islam kao vjera, ili islam na način vjere i obreda, afrmi-ran je u tada malobrojnim listovima, časopisima, brošurama. Posebno se osjećala potreba za profliranjem vazova na bosanskom jeziku. Objavljeni su brojni članci o valjanom diskursu vaza te o tome kako ga imati u skladu s vremenom i mjestom.
Diskurs islamskog modernizma
Islamski modernizam ima svoj prepoznatljivi diskurs, foku-sira se na obnovu i moderniziranje kako metodologije muslimanskog i islamskog mišljenja, tako i muslimanskih i islamskih institucija. Islamski modernizam otvoren je spram preuzimanja ideja i koncepcija iz onoga što se smatra(lo) uspješnim evropskim iskustvima i projektima.
Ime Huseina Đoze (1912-1982.) javlja se u islamskim i muslimanskim publikacijama u Bosni i Hercegovini i prije Drugog svjetskog rata. Ipak, Đozo je svoje opredjeljenje za diskurs islamskog modernizma (i njegove postavke) najplodonosnije izrazio od 1960. godine naovamo.
Pisao je uglavnom za islamske kalendare, časopise i listove (Takvim, Glasnik VIS-a, Preporod), također, djelovao je na tome da i mnoge druge publikacije (koje je on uređivao) imaju usmjerenje islamskog modernizma.
Husein Đozo je u svojim člancima i esejima prenosio ideje muslimanskog modernizma prateći štampu i literaturu s arapskog Bliskog istoka. Često se poziva na Al-Afganija, Abduhua, Ridaa, Al-Maragija, Šaltuta, i druge.
Opći trend u zvaničnom islamskom mišljenju bosansko-hercegovačkih muslimana u XX stoljeću bio je modernistički, prosvjetiteljski i reformatorski. Također, brojni muslimanski intelektualci koji su djelovali izvan Islamske zajednice u velikom broju podržavali su reformski i modernistički put u objašnjavanju islama, i time dali svoje zasebne i osobne prinose općem prosvjetiteljskom evropeizirajućem duhu vremena.
Bosanski muslimanski teolozi i alimi izišli su s pokličem: „Odbacujmo štetne običaje i sujevjerja!“, tražili su „islam bez mistike i sujevjerja“, promovirali su „intelektualno“ tumačenje islama, a bili protiv „primitivnog shvatanja vjere i vjerskih propisa“, pisali su da je islam protiv „vračanja i praznovjerja“, za sujevjerje su tvrdili da predstavlja „ostatke mnogoboštva (širka)“, upozoravali su da islamsko učenje odbacuje „pred-skazivanje budućnosti“, mnoge narodne ceremonije u vezi sa ženidbom nazivali su „ružnim običajima“, o nekim narodnim običajima govorili su da su „protuvjerski“ itd. Osuđivali su sedmine i četeresnice mrtvima, na kojima se „recitirao Kur’an i dijelio hljeb“, i u tim ceremonijama gledali „sa strane primljeni običaj“.
Ima primjera da su bosanskohercegovački alimi napisali cijele brošure i knjige, upozoravajući na mnoštvo narodnih i „neislamskih“ običaja.
Vjerujemo da će buduća istraživanja pokazati da je Huse-in ef. Đozo svojim djelovanjem doprinio razvoju modernističkog diskursa u tumačenju islama, kao i promoviranju ovakvih trendova islamskog prosvjetiteljstva u vidu islamskog modernizma kod nas u Bosni i Hercegovini.
Autor: ENES KARIĆ
Zbornik radova naučnog skupa
„ISLAMSKI DISKURS U/ZA BiH: STANJE, PERSPEKTIVE I PRIORITETI“ Sarajevo, 2010.
