Ši'ijsko tumačenje Sunneta

Sunnet predstavlja ukupnost kazivanja, postupaka i metoda Časnog Poslanika, s.a.v.s., ali i Čistih Imama, a.s., i, nakon Kur’ana Časnog, predstavlja drugu osnovu islama.

Šiije imamije sve riječi, postupke i odobrenja svojih dvanaest imama vezuju za časni sunnet, odnosno pod hadisom podrazumijevaju govor koji prenosi riječ, djelo ili odobrenje Bezgrješnog. Sunnet čistih Imama smatraju, uz Poslanikov, s.a.v.s., sunnet, validnim i vjerski pravovaljanim dokazom, ali je, prema njihovome mišljenju, sunnet ashaba pouzdan samo ukoliko odražava Poslanikov, s.a.v.s., sunnet.

Načela i općenitosti šerijata doneseni su u Kur’anu, a za poznavanje njihovih detalja i pojedinosti potrebno je obratiti se sunnetu. Časni Poslanik, s.a.v.s., i čisti Imami, a.s., svojim govorom i djelima objasnili su Božiju volju za islamsko društvo.

Ibn Babuja Mlađi dopuštao je kod Poslanika, s.a.v.s., i imama mogućnost “nepažnje” (sahwa) u sporednim stvarima, štaviše, suprotno je shvaćanje označavao kao prvi korak krivovjernog pretjerivanja (guluww). Protiv njega je, među ostalima, Mufīd u posebnom spisu zastupao bezuvjetnu nepogrešivost, ‘iṣma, premda je i kasnije to pitanje često pretresano.

Interesantno je spomenuti razumijevanje pojma ḥadīṯ kod šiijskih autora. Oni kažu da riječ ḥadīṯ u arapskom jeziku znači govor koji donosi nešto novo. Dakle, hadis je govor kojim govornik objelodanjuje novu zbilju. Zašto se još za riječi koje su izrečene stoljećima prije kažemo ḥadīṯ, odnosno označava se nešto novo? Govor koji s vremenom gubi na vrijednosti i propada, a zamjenjuje ga novi govor, sigurno ne može biti hadis. Takav govor je zarobljen u nižem, materijalnom svijetu. Ali, ako govor svjedoči jednu višu zbilju, iznad vremena i prostora, takav govor je u svakom vremenu nov.

Božiji govor i kur’anski ajeti, kada se čuju, uvijek iznova su svježi i novi, podaruju smiraj srcima tragalaca za istinom i utažuju žeđ zaljubljenika. Upravo zbog toga vidimo da su svi govori, mudrosti i savjeti, osim Božijega govora i govora njegovih ugodnika povezanih sa Svijetom skrivenog, ograničeni u vremenu i u sukobu su sa prirodom i stvorenim. Takvi govori s vremenom blijede i preseljavaju se u biblioteke i arhive popunjavajući time samo pojedina područja ljudske historije, dok prosvijetljene riječi u svakom vremenu, na svakome mjestu, u svim uvjetima, za čovjeka svakog stupnja obrazovanja predstavljaju rješenja teškoća i tegoba iz svakodnevnog života i uvijek donose nešto novo.

Svaki čovjek se okorištava ovim govorom u srazmjeri svoga obrazovanja, intelektualnih mogućnosti, povezanosti sa višim duhovnim obzorima te u srazmjeri oslobođenosti od pokuđenih osobina i djela poteklih iz ovog niskog materijalnog svijeta.

Način prijenosa sunneta na buduće generacije

Za golemu većinu unutar islamske zajednice koja je podržavala izvorni hilafet ashabi Poslanika, s.a.v.s., predstavljaju njegovo naslijeđe i put kojim je njegova poruka prenesena kasnijim naraštajima. Unutar prvobitne zajednice ashabi su zauzimali povlašten položaj, a među njima prva četverica halifa isticali su se kao zasebna skupina. Preko ashaba bila su prenesena Poslanikova, s.a.v.s., kazivanja (ḥadīṯ – حديث ) i način življenja (sunna – سنة) drugom naraštaju muslimana.

Šiijsko učenje je, svakako, usredotočeno na pitanje wilāyeta te, stalno ističući ezoterički sadržaj Poslanikove, s.a.v.s., poruke, vidjelo u Aliji i Poslanikovoj, s.a.v.s., porodici (Ahlul-bayt), u svom šiijskom značenju, jedini put kojim se prenijela izvorna poruka islama.

Kritika hadisa

Šije osuđuju spaljivanje zbirke hadisa koju je proveo Abū Bakr, r.a., smatrajući to omalovažavanjem riječi i uzorne prakse Božijeg Poslanika, s.a.v.s., ne upuštajući se da uvide stvarne razloge takvog čina. Poznato je da se Abū Bakr, r.a., odlučio na taj čin prvenstveno iz bojazni da nije sve korektno zabilježio od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a drugi razlog koji je nedvosmisleno saopćio svojoj kćerki jeste da se plaši da će buduća pokoljenja biti rezervirana prema hadisima koje prenose drugi ashabi smatrajući da su, pošto je Abū Bakr, r.a., bio uvijek uz Božijeg Poslanika, s.a.v.s., jedino vjerodostojni oni hadisi koji se nalaze u njegovoj zbirci, a da se na sve druge ne može osloniti.

Šiizam uz nastojanje da potvrdi vjerodostojnost niza prijenosa hadisa smatra da je korelacija teksta hadisa i Kur’ana nužan uvjet za njegovu pravovaljanost. U šiijskim izvorima nalaze se mnogi Poslanikovi, s.a.v.s., hadisi s vjerodostojnim karikama prijenosa, kojima oni sami potvrđuju da hadis u suprotnosti prema Kur’anu nema vrijednosti.

Samo se onaj hadis može smatrati pravovaljanim koji je u sukladnosti s Kur’anom.

Hadis koji se sukobljava s jasnim kur’anskim tekstovima ili razumskim principima odbacit će se, makar ga izrekao bezgrješni imam, jer imam ne može govoriti ono što nije u skladu s Kur’anom i razumom. Ovo je pravilo koje se također odnosi i na Božijeg Poslanika, s.a.v.s.

Sam počivajući na tim hadisima, šiizam ne djeluje po onim hadisima koji su u suprotnosti s kur’anskim tekstom.
Hadisi čije se slaganje ili neslaganje ne može ustanoviti prema napucima dobivenim od imama prepušteni su zaboravu, a da nisu ni prihvaćeni ni odbačeni.

Hadiska metodologija kod šiijskih znanstvenika

Duodecimalne šiije kritiziraju ashabe, posebno prvu trojicu pravednih halifa: Abū Bakra, ‘Umara i ‘Uṯmāna, kao i ostale ashabe koji ih podržavaju, potvaraju ‘Ā’išu, r.a., vrijeđaju Ṭalḥu, Az-Zu-bayra, Mu‘āviju i ‘Amra ibn al-‘Asa, preziru sve ashabe osim Alije, r.a., i onih koji su mu davali podršku, a njih je bilo, zavisno od autora, od tri do petnaest.

Na osnovu ovoga ustanovili su svoju metodologiju da prihvataju hadise koji se prenose preko njihovih imama zbog njihovog uvjerenja da su oni neporočni i preko prenosilaca koji su im po moralnim i stručnim kvalitetima slični.

Šiije smatraju da je Poslanikova, s.a.v.s., porodica ta koja čuva šerijat i Poslanikov, s.a.v.s., sunnet te objašnjava vjerske principe i pravila i Poslanikov, s.a.v.s., sunnet.

Imami Ehli-bejta, zbog duboke upućenosti u Kur’an i sunnet, objašnjavaju i tumače ajete i Poslanikove, s.a.v.s., hadise. Na teme-lju onoga što se prenosi od Poslanika, s.a.v.s., riječi imama Ehli-bejta kod šiija imaju šerijatsku argumentiranost. Zato šiije hadise koji se prenose od imama Ehli-bejta prihvataju kao objašnjenje i tumačenje Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa, i njihova legitimnost je po-put legitimnosti Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa.

Opće je njihovo pravilo da su oni koji ne priznaju Aliju, r.a., za veliju izdali oporuku Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i suprotstavili se imamima istine te se na njih ne može pouzdati.

Međutim, jasno je da je čestitost ashaba konsenzualno prihvaćena kod ehli-sunneta vel-džemata i spada u ono što je nužno znati o vjeri, jer se o njihovom dignitetu navode zakonodavni tekstovi koji ih smještaju na najveći pijadestal pouzdanosti i povjerljivosti. ‘Abdullāh ibn Mas‘ud, r.a., je govorio:

“Ko od vas želi slijediti nekoga, neka slijedi onoga koji je umro, jer za živoga nije sigurno da neće biti kušan, a to su ashabi Muhammeda, s.a.v.s. Oni su bili najbolji Muhammedovi, s.a.v.s., sljedbenici, najdobrohotnijih srca, najpostojanijeg znanja, najmanje izvještačeni. To je narod kojeg je Allah, dž.š., izabrao da živi uz Njegovog Vjerovjesnika, s.a.v.s., i da ustanovljavaju Njegovu vjeru, pa priznajte im njihovu vrijednost i slijedite ih. Pridržavajte se, koliko možete, njihovog morala i vjere, jer su oni bili na pravom putu!”

Abū Zur‘a ar-Rāzī je jednom prilikom lijepo rekao:“Kada vidiš da neka osoba omalovažava nekog od ashaba Božijeg Poslanika, s.a.v.s., znaj da je ona otpadnik od vjere (zindīq), a to stoga što je Poslanik, s.a.v.s., – istina, Kur’an – istina, ono o čemu govori je istina, a sve su nam to prenijeli ashabi. Ovi otpadnici nastoje nipodaštavati naše svjedoke kako bi oslabili Kur’an i sun-net, pa je otuda preče njih nipodaštavati!“

Zbog nepriznavanja velikog broja ashaba i smatranja da nisu čestiti, jer su se navodno neprijateljski odnosili prema h. Aliji i poricali njegovo pravo na hilafet te samim tim nisu podobni za prenošenje hadisa (posebno Mu‘āwije, Ibn ‘Umara, Abū Hurayre, Ibn al-‘Āṣa, Al-Mugīre ibn Šu‘bea, Abū Bakra, ‘Umara, ‘Uṯmāna, Sa‘da ibn Abī Waqqāṣa, ‘Abdurraḥmāna ibn ‘Awfa, Ḫālida ibn al-Walīda, Anasa ibn Mālika, Al-Aš‘asa ibn Qaysa, Ṭalḥe ibn ‘Ubaydullāha, ‘Abdullāha ibn ‘Amra, a od žena h. ‘Āiše i h. Ḥafṣe i dr.) šiije imaju svoje nizove prenosilaca koji se razlikuju od nizova prenosilaca koje su registri-rali sunnijski znanstvenici.

Također, činjenica da šiije uvažavaju riječi i djela imama skoro na isti način kao i ono što se vezuje za Božijeg Poslanika, s.a.v.s., dovelo je do postojanja mnogih hadisa kod šiija koje sunnije ne poznaju, ali u svakom slučaju ovo ne negira činjenicu da postoji značajan postotak hadisa koje prihvataju sunnije i šije.Ashabi koje šiije jako uvažavaju i cijene su: ‘Ammār ibn Jāsir, Salmān al-Fārisī, Abū Ḏarr al-Gifārī, Al-Miqdād ibn ‘Amr (Aswad), Ibn al-‘Abbās, Al-‘Abbās, ‘Uqba ibn an-Nu’mān al-Anṣārī, Ğābir ibn ‘Abdullāh, Bilāl ibn Rabāḥ, Al-Barā ibn ‘Āzib, Qays ibn Sa’d ibn ‘Ubāda, ‘Umar ibn Abī Salame, r. anhum, a od žena: Ummu Salamu, Ḫadiğu, Fāṭimu, Māriju Koptkinju, r. anhunne i dr.

Šiije smatraju da je Mu‘āwija poticao širenje hadisa koji go-vore o ashabima, a da je sprečavao prenošenje hadisa koji veličaju Poslanikovu, s.a.v.s., porodicu. “On je otišao tako daleko da je izja-vio da, ko god prenese hadis koji veliča vrline Poslanikove, s.a.v.s., porodice, neće imati imunitet niti će mu biti zaštićeni život, roba i vlasništvo. Istodobno je naredio da se dostatno nagradi onoga koji recitira hadis koji veliča druge ashabe ili halife. Kao rezultat, u to je vrijeme zabilježen značajan broj hadisa koji veličaju ashabe, od kojih su neki dvojbene vjerodostojnosti.

Autor: Zuhdija Hasanović

(ZBORNIK RADOVA, XXXIV, 2015, str. 60-65)