Nepromjenjiva načela Islama i zapadnjačko obrazovanje u islamskom svijetu

Uvođenje zapadnog sistema obrazovanja u islamskom svijetu dovelo je do unutarnjih napetositi i heterogenih shvaćanja same osnovice islamskoga društva. Pored stalnih kontakata brojnih muslimanskih učenjaka i studenata sa obrazovnim i akademskim institucijama zapadnog svijeta, ova kulturološka pojava stavlja muslimane pred sudbonosno pitanje odnosa univerzalnih i nepromjenjivih načela islama i zapdane filozofije, odnosno metoda i sadržaja zapadnjačkog obrazovanja.

Ta nepodudarnost, a vrlo često i otvoreni konflikt koji postoji između islamskog i zapadnog sistema obrazovanja i njihovih osnovnih ciljeva, onima koji su zaokupljeni dinamičkim i plodotvornim razvojem islamskog društva, moraju postati predmetom ozbiljnih istraživanja. Dva suprotstavljena obrazovna sistema rezultirala su u današnjem islamskom svijetu ozbiljnom podjelom na zapadno obrazovanu manjinu i većinu koja je, svejedno radilo se o pučkom ili intelektualnom sloju, duboko ukorijenjena u tradicionalnom islamu.

U mnogim zemljama generacije i generacije muslimana će se obrazovati i odgajati na obrascima moderne znanosti i filozofije, što će im pričinjati ozbiljnu teškoću u razumijevanju jezika tradicionalnih djela u kojima je sadržana sveislamska mudrost. Stoga se u mnogim krajevima muslimanskog svijeta lahko može zapaziti da se dva čovjeka koja žive u istoj sredini i govore istim jezikom, međusobno ne razumiju budući da koriste raznolike sisteme komunikacije i prebivaju unutar raznolikih svjetonazora.

Istodobno, više od jednoga stoljeća, zapadni orijentalisti, od kojih su mnogi bili neprijateljski raspoloženi prema islamu, pisali su o islamu ne iz ljubavi nego poradi njegova iskrivljavanja (opovrgavanja). No, ipak, ta djela su, bez obzira na predrasude i zlonamjerna iskrivljavanja- a pozivaju se na mnogo toga što samo prividno izgleda kao „naučni“ metod i jezik- jedini izvori iz kojih o islamu zahvataju oni koji se obrazuju u modernom sistemu obrazovanja.

Tome, naravno, treba pridodati više nego izraženu potrebu, s jedne strane, međusobnog upoznavanja sunija i ši’ija, i, sa druge strane, njihova upoznavanja sa drugim velikim kulturnim i religijskim tradicijama svijeta. Problem suočavanja sa drugim religijskim tradicijama je, zapravo, problem suočavanja sa modernizmom.

Tradicionalni musliman koji se nije susreo sa modernim svijetom, ne mora razmišljati o kršćanskoj teologiji ili o Hindu odnosno Budističkoj metafizici. No, kada se jedanput dođe u dodir sa raznolikim formama modernizma javlja se, u većini slučajeva, duhovna potreba za upoznavanjem drugih religija. Takvo saznanje je protivotrov skepticizmu kao posljedici modernizma, dok se u homogenoj islamskoj sredini takvo saznanje smatra, u većini slučajeva, suvišnim i nepotrebnim. Imajući sve to u vidu mišljenja smo da muslimanski znanstvenici, koji se bave islamskim studijama na Zapadu ili u sklopu modernih obrazovnih institucija unutar islamskoga svijeta, moraju neizostavno imati na umu sljedećih nekoliko ciljeva koji se tiču islamskog svijeta i njegove budućnosti:

1.) Islam predstavlja živu, a ne mrtvu ili anahronu religijsku tradiciju koja ima samosvojno historijsko važenje. Zbog toga muslimanski znanstvenici koji djeluju u modernom svijetu, imaju zadaću da, prije svega drugog, tom istom svijetu predstave raznolika očitovanja islamske mudrosti, koja još uvijek prebivaju unutar muslimanske tradicije, a koju je, generacija modernih zapadno obrazovanih muslimana, gotovo zaboravila. To, prije svega, znači prevođejne tradicionalnih istina islama, i to onakvima kakve one doista jesu, u suvremeni jezik.

Tako složen zadatak podrazumijeva, zacijelo, onu osobu koja bezuvjetno vjeruje u islam i koja nije pod opsjenom modernizma. Preciznije, to podrazumijeva takvu osobu koja će biti sposobna promatrati svijet u skladu sa nepromjenjivim principima islama ne težeći, pri tome, „ reformiranju“ Bogom objavljenih Istina u svjetlu prolaznih i efemernih uvjeta koji se nazivaju „vrijeme“. Takva osoba, zapravo, mora biti oslobođena ili rasterećena osjećaja inferiornosti vis a vis Zapada.

Nasuprot tome, ona treba cijelim svojim bićem podržavati odnosno biti ponosna na islamsku tradiciju, sa svim njenim intelektualnim i duhovnim značenjima (bogatstvima), i konsekventno tome, ona u islamu ne smije vidjeti, kako ga neki pokušavaju predstaviti, specifičnu racionalnu religiju lišenu njene duhovne dimenzije.

Istodobno, ona mora dobro upoznati zapadni svijet i to neposredno, a ne preko nekih posredujućih izvora koji bi ga naveli da „novom odjećom“ smatra onu koju je, zapadna inteligencija, već dobrano odbacila. Osim toga nužno je poznavati unutarnje snage koje pokreću ili dinamiziraju zapadni um, te razumjeti filozofski, naučni, religijski, umjetnički i društveni život Zapada, u njegovim religioznim i historijskim korjenima, s jedne strane, kao i njegovim suvremenim očitovanjima, sa druge strane.

Samo ona osoba koja je ostvarila dobar uvid u intelektualni život islama i koja je istodobno ovladala suvremenim medijima izražavanja, bit će kadra, u novoj formi i jeziku, predstaviti vječnu mudrost koja prebiva unutar islamske tradicije.

Takva osoba moći će temeljna znanja o islamu prezentirati novoj generaciji koja je bila naprosto lišena njegove mudrosti, jer je obrazovana u drugačijem sisitemu mišljenja i izražavanja a kojoj je, istodobno, više nego potrebna spasonosna istina sadržana u islamskoj Objavi.

2.) Orijentalističko proučavanje islama produciralo je veliki broj djela koja su bila predmetom istraživanja svih onih koji su se zanimali za islamske studije, ne samo na zapadu i u nemuslimanskim zemljama Azije, nego i u onim muslimanskim zemljama gdje su rašireni evropski jezici poput engleskog ili francuskog. Nažalost, islam u većini tih djela, nije imao zadovoljavajući tretman, čak ni u usporedbi sa drugim velikim religijama Azije, kao što su Hinduizam i Budizam.

Brojni faktori kakvi su primjerice: historijski kontakti, koji uvijek nisu bili prijateljski, između muslimana i kršćana, srednjevjekovni strah muslimana u Evropi, činjenica da islam kronološki slijedi kršćanstvo te, napokon, semitsko porijeklo islama, naprosto su doveli do toga da islam, uz nekoliko časnih izuzetaka, u očima većine indoevropskih naroda, koji je stoga više privržen Hinduizmu i drugim arijevskim religijama, dobije tako nepovoljan tretman u mnogim dijelovima zapadnog svijeta.

U stvari, sve do nedavno brojni orijentalisti koji pišu o islamu smještali su se u ovo područje bavljenja, ne zbog želje za upoznavanjem nekih njegovih dimenzija koliko zbog toga što su, kao filozofi ili misionari, bili tamo naprosto gurnuti. Unatoč tome što u njihovim djelima postoje mnogi elemnti koji su neprihvatljivi sa islamskog stanovišta, štaviše, u njima nalazimo i mnogo toga u artikulaciji tendencioznog i zlonamjernog, znatan broj orijentalističkih istaraživanja islama ima svoju znanstvenu i historijsku relevantnost. Bez obzira na kvalitet odnosno vrijednost tih studija one se ne mogu odbaciti, niti se njihov utjecaj može relativizirati pukim osuđivanjem orijentalista i upotrebom demagoškog jezika protv njih. Ono što su orijentalisti ostvarili na pravcu proučavanja islama rezultat je njihovih vlastitih potreba i ciljeva.

Dužnost muslimanskih znanstvenika, koji se bave modernim obrazovnim i akademskim institucijama, jeste da jezikom i metodom koji korespondiraju takvom zadatku, odgovore na izazove orijentalista. Takav poduhvat bio bi, bez sumnje, veoma značajan i za ono što nazivamo svijetom orijentalizma. Ono što se danas tako očito nameće jeste potreba da muslimanski znanstvenici, čvrsto vjerujući u svoje vlastite principe, na jedan školski način pristupe proučavanju svih domena islamske kulture i tradicije, kako bi odgovorili na izazove islamu koji su prisutni u mnogim orijentalističkim djelima. štaviše, oni će ih morati artikulirati u jeziku koji će biti prihvatljiv onima koji su odgajani i formirani u racionalističkoj i skeptičkoj sredini modernih obrazovnih institucija.

Samo takav poduhvat mogao bi, s jedne strane, umanjiti utjecaj takvih djela na one muslimane koji su opsjednuti njihovim načinom pisanja odnosno religijske artikulacije, te omogućiti da se islam, njegova kultura i historija vanjskom svijetu ptredstave u njihovoj autentičnoj slici, sa druge strane.

3.) Sa izazovom orijentalističkih studija o islamu tijesno je povezan i principijelni moderni znanstveni, historijski i filozofski stav, koji svoj pristup i svoju meotdu, a koji prevladavaju kod većine orijentalista, utemeljuju isključivo na refleksiji. Taj veliki izazov s kojim se suočava islam, kao i sve druge religije, danas se naročito uočava u kontekstu takvih teorija i ideologija kao što su evolucija, psihoanaliza, egzistencijalizam, historicizam, a sa druge strane dijalektički materijalizam. Danas, naravno, nije moguće da jedan znanstvenik bude specijalistički upućen u sve znanstvene discipline i tokove filozofskog mišljenja i da dadne potpune odgovore na sva pitanja koja ti „izmi“ naprosto podrazumijevaju. Potpuniji odgovor podrazumijeva ogroman napor velikog broja islamskih mislilaca koji žive i rade u krilu islamske tradicije.

Tradicionalna islamska mudrost sadrži u sebi metafizičke doktrine koje jedino mogu dati odgovore na takav problem, no, ti odgovori moraju biti formulirani i iskristalizirani. Zapravo, moderni način mišljenja, zacijelo se i javio kao posljedica zaborava metafizičkih principa. Predstavljanje tradicionalne islamske doktrine suvremenim jezikom bi, u stvari, bio doprinos suočavanju sa ovim i sličnim napadima koje nameće modernizam.

Upravo takva situacija muslimanske znanstvenike, koji na bilo koji način participiraju u islamskom školstvu, odnosno na zapadno usmjerenim univerzitetima, kako na Istoku jednako tako i na Zapadu, stavlja pred zadaću davanja islamskih odgovora na ideje modernog vremena, od kojih su neke pseudo-naučne vrijednosti mada predstavljene naučnim, dok su druge naprosto rezultat četiri stoljeća starog sekularizma na zapadu. Također, proučavajući islam kao postojeću realnost i poentirajući vječnu narav sadržaja islamske tradicije, takvi znanstvenici mogu pružiti lijek za danas preovlađujuću bolest historicizma, kojemu se islam suprotstavlja u svojim filozofskim premisama jer odbija priznati da se istina može utjeloviti u historiji.

4.) Ulaskom u svijet svaka religija, što je inače njena specifičnost, učestvuje u višestrukosti, zbog čega biva vrijednosno razmatrana unutar raznolikih škola i perspektiva. U stvari, njoj je, postojanjem tih dimenzija, koje su kao takve smještene unutar same Objave, primjereno da unutar svoje strukture integrira ljude raznolikih psiholoških i duhovnih temperamenata. Iako, za razliku od drugih velikih religija, iskazuje daleko više homogenosti, ni islam nije izuzet od tog pravila. Zbog toga se pred suvremeno islamsko školstvo postavlja zadatak proučavanja raznolikosti u islamu u svjetlu njegovih principa, odnosno očitovanje dviju velikih dimenzija islamske ortodoksnosti, ši’izma i sunizma, kao i pokreta koji su iz njih proistekli. Takvo što bi omogućilo da svaka bolje upozna onu drugu.

Društvena dobra koja se, naravno, javljaju unutar svakoga društva, stavljaju se na stranu onoga momenta kada cijela društvena grupa biva izložena opasnostima. U suvremenom islamskom svijetu danas je više nego važno duhovno i intelektualno razumijevanje ši’izma i sunizma, kao i cjelovito razumijevanje islamske ortodoksnosti, koja se izražava u dva već pomenuta glavna pravca. Pored toga važno je sačiniti kritičku studiju manjih vjerskih grupa, koje su se stoljećima odvajale od glavne matice islamskog religioznog života, te razotkriti njihov odnos sa temeljima islamske ortodoksnosti.

Iako su, u izvjesnoj mjeri, takve studije već sačinjene u tradicionalnim obrazovnim institucijama poput al-Azhara, potreba za takvim dijalogom postaje više nego važna unutar modernog svijeta. Neje čudno što se onda među vatrene pobornike obnavljanja dijaloga među raznolikim školama islamske misli i islamskoga prava svrstavaju oni muslimanski znanstvenici koji su osobno iskušali moderno obrazovanje i konsekventno, raznolike pravce zapadnoga mišljenja.

5). Kao rezultat kontakata sa modernim svijetom dolazi do toga da on, s jedne strane nagriza odveć homogeno islamsko religiozno stajalište te omogućava saznanje o drugim religijskim tradicijama, a da sa druge strane, sve više nameće potrebu ozbiljnog dijaloškog suočenja islama sa drugim religijskim tradicijama. Sve do danas muslimani u cjelini nisu iskazivali, osim kršćanstva, Hinduizma i Budizma, neki poseban interes za drugim religijskim tradicijama, najvrerovatnije zbog toga što je prisustvo drugih religija bilo legitimirano islamom još prije modernog doba. Od svih velikih religijskih tradicija čovječanstva, islam je jedina religija koja je u predmoderno doba dolazila u dodir sa gotovo svim značajnim tradicijama; sa kršćanstvom i judaizmom u zapadnim i centralnim područjima islama, sa zoroastrizmom i drugim iranskim religijama u samoj Perziji i Iraku, sa Hinduizmom u Indiji, sa Budizmom u sjeverno-zapadnoj Perziji i Afganistanu i sa kineskom tradicijom u Sihkjangu.

Princip univerzalnosti Objave je, također, jasno formuliran u Kur’anu, a njime su se bavili, u izvjesnoj mjeri, neki stariji muslimanski autoriteti kao što su Rumi i Ibn „„Arabi. Stoga islam, u principu, može daleko lakše razumjeti i prihvatiti druge religijske tradicije i da pri tome ostane odan svojim vlastitim principima, nego što je to slučaj sa mnogim drugim religijama, kojima je daleko teže, sa njihovog dogmatskog i teološkog stanovišta, prihvatiti postojanje i drugih tradicija.

U suvremenom dobu muslimanski znanstvenici sačinili su nekoliko vrlo ozbiljnih studija o drugim religijama, a bilo je i takvih pokušaja da se uđe i u njihovu unutarnju poruku. Neprijateljstvo između muslimana i kršćana na Bliskome istoku od 19. stoljeća, koje je povezano sa, vis a vis Jevreja, podjelom Palestine tokom proteklih decenija, učinilo je razumijevanje među religijama teškim i nemogućim, barem na arapskom Bliskom istoku, gdje vjerske zajednice žive u neposrednoj blizini i koje su ukorijenjene u Ibrahimovskoj tradiciji.

U mnogim oblastima potkontinenta muslimani su osjećali istu gorčinu i prema Hinduizmu. Ipak, muslimanski znanstvenici trebaju druge religije ne samo iz političkih razloga, nego u cilju pronalaženja odgovora na ona pitanja koja postavlja sekularizam, a sa kojim se nije moguće ozbiljnije suočiti bez obrane religije kao takve. Najbolji način odbrane islama, u njegovoj integralnoj formi, jeste odbrana religio perennis ( primordijalne religije) (al-din al-hanif), koja prebiva u samome srcu ili središtu islama kao i u središtu svih drugih religija koje je čovjeku namijenila ljubav Božja.

Nema sumnje da postizanje svih navedenih ciljeva: artikuliranje islamske mudrosti u suvremenom jeziku, pružanje odgovora na pitanja koja postavljaju orijentalistička djela kao i odgovora na izazove modernizma, stvaranje klime međusobnog razumijevanja raznolikih muslimanskih grupacija i konačno uspostavljanje dijaloga između islama i drugih religija, predstavlja danas veoma značajan poduhvat. To podrazumijeva angažiranje svekolikog islamskog intelektualnog svijeta. Takvo što naprosto podrazumijeva potvrđivanje nepromjenjivih načela islama u sadržajima zapadnog obrazovnog sistema.

Drugim riječima to znači reaktiviranje autentičnog islamskog obrazovnog sistema koji će biti ukorijenjen u tradicionalnim islamskim školama, čije će se grane protezati do onih područja koja pretpostavljaju moderne ideologije i metode obrazovanja.

Autentični i istodobno suvremeni islamski obrazovni sistem ne bi izbjegavao da se suoči sa tim područjima niti bi podlijegao modernim teorijama, koje teže da njime ovladaju. Prije bi se on nametnuo tim područjima odnosno učinio ih svojima. Time bi se stvorile mogućnosti da grane sa stabla islamskog obrazovanja obuhvate ta područja i discipline. Ostavljajući po strani očuvanje samog islama, u današnjem islamskom svijetu nema presudnije zadaće od poentiranja njegovih nepromjenjivih načela i njihove primjene kroz metode i oblasti znanja koje zahtijeva moderno zapadno obrazovanje.

Od stupnja ostvarenja pomenutih ciljeva zavisit će dobrano stupanj autentičnosti islamskog društva i civilizacije kako u realnosti jednako tako i u odgovarajućem islamskom duhu.

Autor Seyyed H. Nasr

(S engleskog preveo: ADNAN SILAJDŽIĆ, Znakovi vremena br. 1, Ibn Sina, Sarajevo)