HUSEIN ĐOZO: Život i djelo radi ibreta

Rahmetli hadži Husein-efendija Đozo, moj dragi profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi i na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu i predsjednik Izvršnog odbora Udruženja ilmije u Bosni i Hercegovini, živio je 70 godina i 25 dana životom koji, kao i njegovo cjelokupno djelo, može biti ibret/pouka onima koji ga upoznaju.

Na njegovo djetinjstvo, mekteb, mektebskog mu hodžu u rodnome kraju, medrese u kojima se školovao i muderrise koji su ga učili u Foči i Sarajevu, njegov studij i azharsku ulemu koju je upoznao u Kairu; njegov rad u Islamskoj zajednici i njegove teksto-ve pokušat ću se osvrnuti, ukratko, u tome svjetlu. Koristit ću autobiografske detalje koje je sam, u raznim prilikama, zapisao ili izrekao i naslove tekstova koje je objavio.

Djetinjstvo i mekteb

Husein-efendija Đozo rođen je 5. maja 1912. godine u selu Bare, općina Goražde. Za vrijeme Prvog svjetskog rata porodica mu je izbjegla stradanje iselivši se u Gradačac.

Povratka u rodni kraj živo se sjećao. “Bilo mi je pet-šest godina kada sam se iz muhadžerluka povratio 1918. godine u svoj kraj Orahovice kod Goražda. Iznajmljena je jedna manja kuća u selu Knjevici, u kojoj je otvoren prvi mekteb. Za muallima je postavljen Šaćir-hodža Mujezinović. Ja mu osobno dugujem neizrecivo priznanje. Od njega sam naučio prvi harf kur'anskog pisma. Tu je nesumnjivo riješena moja sudbina i određen daljnji put. Da nije bilo Šaćir-hodže i ovog skromnog, da ne kažem primitivnog mekteba, ostao bih sigurno kao čobanin, kasnije zemljoradnik. Šaćir-hodža me uveo u Kur'an. To mi je zaista otvorilo oči…”

Medrese i muderrisi

Husein-efendija Đozo je pohađao tri medrese. Prvu u Foči, o kojoj je zabilježio slijedeće: “Otac mi je bio muhtar, pa je često odlazio u Foču na tenbih… Jednog dana poveo me otac u Foču i upisao u Mehmed-paše Kukavice medresu. U Ustikolini sam se prvi put, na putu u Foču radi upisa u Medresu, susreo sa Drinom, velikom rijekom, koja se ne može prebaciti kamenom. Bilo je to, po svoj prilici, kako se sjećam, 1923. godine. Upravitelj Medrese i (prvi) muderris bio je Hamdi-ef. Muftić, a njegov asistent Muhammed-ef. Bjelan. Oni su me uvodili u ozbiljnije poznavanje islama. Sjećam ih se sa osobnim pijetetom. Hafiz Hamdi-ef. Muftić bio je ujedno i posljednji učenik fočanske kaligrafske škole. Znam, jer sam bio njegov učenik. Izradio je i obnovio tarihe na mnogim džamijama, pa i na džamiji u mome rodnom mjestu Kreči. Ja sam bio počeo učiti husn-i hat (kaligra-fiju) pred spomenutim muderrisom. Nažalost, nisam dalje nastavio, ali sam bar na taj način povezan sa Fočanskom školom (kaligrafije, prim. aut.) Pretpostavljam da je (hafiz Hamdi-ef. Muftić) obavljao (i) funkciju šejha tarikata, jer smo kao taleba s njim išli sedmično u tekiju i izvodili zikr…”

Nakon završetka medrese u Foči, Husein-efendija Đozo je nastavio školovanje u Sarajevu u Merhemića medresi. Iz tih dana sjećao se: “Hadži Hasan-ef. Muhamedagić – Biščak bio mi je muderris u Merhemića medresi u Sarajevu. Bio je uvijek u opoziciji i nezadovoljan stanjem u Islamskoj zajednici.”

Možda se zbog njega Husein-efendija Đozo trajno opredijelio za poziciju.

Studij i azharska ulema

Iz Merhemića medrese Husein-efendija Đozo prelazi u Gazi Husrev-begovu medresu, pa u Šerijatsku sudačku školu i, po njenom završetku, kao stipendist Vakufske direkcije, odlazi na studije u Egipat na Univerzitet, sa milenijskom tradicijom, al-Azhar gdje završava Šeriatsko-pravni fakultet 1937/38. godine.

Iako tada al-Azhar nije bio potpuno reformiran, nekoliko predavača ostavilo je dubok utisak na hadži Husein-efendiju Đozu i on je to s ponosom isticao: “Smatram veoma sretnim okolnosti u mom životu i razvoju što sam (na al-Azharu) bio učenik šejh-Mustafe Meragije, šejh-Mahmuda Šeltuta i šejh-Rešida Ridaa. Imao sam čast da slušam njihova predavanja i da s njima osobno kontaktiram.”

Rad i tekstovi

Poslije završenih studija, Husein-efendija Đozo se vraća u domovinu i uključuje u vjersko-prosvjetni rad u Islamskoj zajedni-ci. “Gorljivi zagovarač islamske obnove” brzo će uočiti da je oko njega mnogo onih koji na drugi način tumače islam i drukčije gledaju na razvoj Islamske zajednice. Jedan od takvih bio mu je kolega na radnome mjestu. “Sa Nuri-ef. (Zahićem) radio sam zajedno kao nastavnik na Okružnoj medresi u Sarajevu. Bio je posve ortodoksan. Na jednom ćilimu u Begovoj džamiji primijetio je mjesto na kojem se križaju dvije linije. Na tom ćilimu nije nikada htio klanjati”.

Husein-efendija Đozo brzo uviđa da je u Bosni i Islamskoj zajednici onoga vremena “Zahića” mnogo i svojim oštrim perom pokušava im otvoriti oči da vide i prihvate da je obaveza svake generacije da razrađuje kur'ansku poruku i da od nje ima onoliko “koliko prema svojim potrebama može iz nje da uzme”. Piše angažirane tekstove koji bude, pokreću, vode i prate aktivnosti u Islamskoj uajednici i analiziraju pojave u bosanskome društvu i muslimanskome svijetu.

Znajući kakvi jesmo i kakvi bismo trebali da budemo, Husein-efendija Đozo uočava da je problem našeg napretka, ustvari, problem vjerske obnove. Istražujući u čemu je suština problema omladine, uvidjet će da je to problem oživljavanja duhovne komponente u savremenom razvoju.

Čovjek je najveća vrijednost na Zemlji, a uvjeti postignuća sreće na Zemlji su upućivanje ka dobru i odvraćanje od zla. Formalizam i izopačavanje islamskih institucija doveli su nas u ćor-sokak, te se smisao obnove islamske misli sastoji u izlaženju iz uskih okvira našeg postojanja, a to se, opet, nameće kao potreba čuvanja, razvijanja i njegovanja duhovnih vrijednosti.

Vjerski službenici u borbi protiv zaostalosti, štetnih običaja i navika mogu biti uspješni samo onda ako su za tu borbu obučeni i ako pravilno shvate svoju historijsku ulogu u čuvanju i savreme-nom prezentiranju emaneta; pripremanje takvih kadrova su perspektive i zadaci Islamskog teološkog fakulteta – danas Fakulteta islamskih nauka. U programu ove institucije nadasve mora biti naglašena potreba savremenog tumačenja Kur'ana.

Đozino promišljanje pojedinih islamskih principa i islama u (našem) vremenu i na našim prostorima našlo je svoju praktičnu primjenu kako u pojedinim akcijama, tako i u cjelokupnom radu Islamske zajednice, jer su njegove stavove podržavale vodeće ličnosti u njenoj strukturi (reisu-l-uleme, npr.) i provodile u praksu njene ustanove. Tako je i ono što je Hadži Husein-efendija Đozo naglašavao kao “svoje mišljenje” i “svoj vlastiti, ni za koga obavez-ni, stav” ipak, rekao bih: na sreću, dobivalo zvaničnu potvrdu.

Posvjedočeno je to i nakon njegove smrti, 30. maja 1982. godine, kada je nad njegovim mezarom tadašnji reisu-l-ulema, pored ostalog, rekao: “U svojim tekstovima, Husein-ef. je zagovarao savremenu interpretaciju islamske misli, njeno povezivanje sa zahtjevima savremenog života. On je uvijek oštro razdvajao ono što je u islamu vječno i nepromjenljivo od onoga što podliježe ljudskim tumačenji-ma i historijskim prilikama. Insistirao je na osavremenjivanju tog vremenskog i historijskog aspekta realizacije islama.”

Smrt hadži Husein-efendije Đoze, kao i njegov život i djelo, pokazala je u kakvom vremenu je djelovao. U najtiražnijoj publikaciji (Takvim Udruženja ilmije), koju je godinama uređivao i tekstovima punio, tim povodom, o njemu nije objavljeno ni jedno slovo.

AUTOR: Dr. Ismet Bušatlić

(ZBORNIK RADOVA, XXIV, 2006., br. 11. )